efze

Dok Drago Ćosić svršava na četvrti gol Nijemaca, ja moram konstatirati da nikad nisam s manje zanimanja pratio balun. Mada, prije 150 dana smo komentirali ja i frend uz dvi litre vina kako je ostalo još 150 dana. Prije 100 dana sam radio istu stvar. Prije 50 isto. Prije mjesec dana isto. Pa i prije 15, istini za volju. Ali sada, e a sada intenzivno razmišljam di ću vodit Mariju, a ne koliko će odigrat Švabe i Kostarika. Zato ću i večeras kad krene druga utakmica razmišljat di ćemo Marija i ja. Jebe mi se živo za Poljake i Ekvador.A eto, nema misec dana da sam točno znao di će ko i kada igrat i protiv koga. A nema ni dva miseca da sam mislio kako mi je socijalni život u banani. Nema ni misec dana da sam upoznao Mariju i nema ni misec dana da se osjećam najbolje godinama, godinama unatrag.
Zato, jebo nogomet, treba živit. PS. da ne ispadnem peder, moram reć, gledat ću Hrvatska-Brazil, naravno. Ali u boljem društvu od par oznojenih frendova.Pa ću nakon utakmice opet mislit di ćemo Marija i ja vani. Dakle, jebo nogomet, s razlogom, po drugi put danas.

Ubijao sam se u tripovima, travi, alkoholu, spidari i bombonima, ali se nikad do jučer nisam ubio u palačinkama. Nije floskula, cijeli sam dan i većinu večeri proveo uspoređujući usporenost nakon dima s usporenošću nakon 15 palačinki i uvozne marmelade od šipka. Ista stvar, majke mi. Evo, od izlaska iz taxija do mojih ulaznih vrata ima nekih recimo 6-7 metara a ja sam ih proilazio bar minutu. Zato mi je palo na pamet mojoj predragoj i predobroj kuharici, kojoj ovom prilikom skidam (tek??) kapu uz naklon do poda, predložiti malo veće angažiranje pa da od nekog entuzijasta nabavimo kakve psilocibe, meskalin ili nešto slično, pa onda raditi palačinke. Osim što bi palačinkice šetale po stolu i pričale latinski unatrag, razlike od onog jučer gotovo ne bi ni bilo. A možda je stvar u uvoznoj marmeladi? Tko će ga znati.

You've got a cardboard house
Live there all the time
Keep your memories tied with string
The face that many once adored
Twenty years gone maybe more
Somewhere you lost the dream
Mama watched your every move, but now you're all alone
She's been gone for awhile
Daddy left some time ago, fading years pass too slow
He's the only one, could make you smile
Oh, you're still crying
Big city bound
Gona make your mark
Read your name in the lights
All the ads and people say, beauty lets you get you way
Tried your best to prove them right
But living on the streets ain't bad, sad people make you glad
Pardon me, could you spare some change
-Oh, you're still crying-
Street corner girl
Watch the crowd go by
Fill your tin can with life
Summer days tend to slip away
Like your men you couldn't make them stay
Hard to choose, whiskey or a wife
Sometimes you wonder where's the end
Where you goin' where you been?
Happiness seems so hard to win
Most never care to find
Della Brown sees it al the time
Looking for that man to make her smile again

Approaching a silence, a blur of subsidence
Time may heal all troubles, is that what Ive found?
Joy entices all, until deaths lonely shroud
But I know its forever......
Praying for a change
Our lives leading onwards, the essence is stronger
Memories of life drifting further away I must doubt that where
Theres a will theres a way......
But I know, its forever
Life is all the pain we endeavour

Kad muškarac tipa autora ovog teksta pleše, a usput i analizira vlastito plesačko umijeće kojeg nema, pred očima mu se vrte slike:
- Epileptičnog napadaja
- Učinka nagazne mine
- Parkinsonove bolesti
-Žabljih krakova priključenih na struju
- Kamenja koja se, sama od sebe, pomiču i do 25 metara godišnje (ona dolina u Americi, kako li se zove 'bem ti...)
- Trzaja onog vojnika iz Platoona kojeg upucaju pred helikopterom i koji je na plakatu za film
- Goveda oboljelog od kravljeg ludila
- Iz mora netom izvađene ribe koja se nemoćno koprca u ribolovčevoj kanti
- Ivice Kostelića u fakat najgorim danima
- Mumije 1 i 2
(ako se ko sjeti još čega, neka ubaci u komentar ako mu baš drago)

Sad se nekako stalno pokušavam sjetiti šta smo prije 10 godina, dok smo bili srednjoškolci, predviđali za ove današnje dane. Zanimljivo, ne mogu se sjetiti nijedne prognoze, ni dobre ni loše. No zato je ovih 10 godina proletjelo brzo, ko zanimljiva utakmica, a ima već mjesec dana da mi doma kod staraca stoji poziv na večeru povodom desetljeća odlaska iz škole. Dobro, rekoh, nisam bio na petu godišnjicu, bio bi red doći na desetu.
Pa smo se pojavili u mojoj dragoj Makarskoj iznenada, nisam ni svojima kazao kad ću doći. Autocestom, pa kroz onu smiješnu "Krajinu" u kojoj života nema šta god tvrdili, došli smo tamo di sam ja inače maximalno 3 puta godišnje.
Što kazat? VIdio sam dva frenda koja vidim više manje stalno u Zagrebu, i ostatak ljudi s kojima sam dijelio istu školsku zgradu.Sve kolegice iz škole se poudale, vodaju klince i rade u mjenjačnicama, buticima, ili obavljaju časni posao domaćice. Iste kolegice koje su skupljale petice dok su mene ko maturanta izbacivali iz škole. Jeli smo skupu večeru, pili vino i pravili se sretni. Gledali dvd sa snimkom maturalnog iz 1996. Kad sam se vidio u gomili dok čekam na spuštanje, tad sam recimo peti put sakrio glavu rukama.
Uspjeli smo se obeznaniti svi redom. Radi buke. Konobar bi došao, pa bi netko od nas naručio 2 boce bijelog, ovaj drugi to ne bi čuo par bi dobronamjerno naručio 2 litre crnog, a treći koji opet ništa nije čuo bi nam donosio duple jegere. Tako smo funkicionirali od 8 do 1. Kad su svi počeli plesati, nas par junaka se maklo i otišlo do Rokija na piće. Šteta, polakomio sam se za Badelovim pelinkovcem kojeg je tamo bilo, popio dva dupla i završio doma previše pijan. Frend me zvao oko 3 pitati di sam. Nije mi se dalo više oblačiti i izlazit opet u grad. Jebeš sve to. Isto će bit i za deset godina, a za dvadeset ćemo osnovnoj fotografiji počet dodavat štake. Za trideset će se broj štaka povećavati, a nekako mi se čini da će nas na fotografijama biti sve manje.Dobro je bilo vidjeti ih, ali hvala, ne bi opet.
Baš je bilo kao da sam na balu vampira. Zato sam valjda bio nervozan. Mislio sam da će nam upast specijalna jedinica s glogovim kolcima i sve nas poubijat.

Shakin’ time, she needs
Taking rides...to somewhere
Let’s lose our minds, no hurry
I’m the wakeful night, with dreams...or something

Chasing blue sky,
We’re chasing blue sky

Taking time from all this worry
Mesmerized by the waves of your smile
I wish that I could say something
But you’re the rose colored glass I see through
I’ll see you through

Chasing blue sky, We’re chasing blue sky
Chasing blue sky, We’re chasing blue sky

1.
Kao u vicu: što je to malo i crveno, iz svemira, a pleše? Moja draga prijateljica, najradije bi je nazvao spasiteljicom, s kojom se poznajem taman oko dva mjeseca a veže nas jedan zanimljiv odnos. Sreli smo se rezajući dim unutar velikog šatora na jednoj krasnoj modno-kulturnoj priredbi u Varaždinu koja se u tih nekoliko dana što sam bio tamo pokazala jednim od boljih načina da dobijete infarkt ukoliko vam život nije drag. Hm, poželio sam se i sam vratiti par puta tamo zadnjih mjesec dana, baš zato :)
A upoznali smo se kao wrestleri prije dvoboja-prvu večer vaganje težine,već drugu klinč.Prvu večer trosatna šetnja koja bi me normalnog ubila u pojam, drugu večer divlje razvaljivanje hotelske sobe, trojka po Richteru, gdje su letjeli i kreveti i jastuci i plahte i boca vina i rizle i svašta još.
2.
Kako mi se sada ne da objašnjavati odnos koji se razvijao unutar iduća dva mjeseca, nemam vremena sada jer moram raditi (!), kazat ću da je ona sada, nakon nekog vremena, prestala nadati se da je to bilo božansko spajanje i mjesto mu prepustila mojoj, vjerojatno natprirodno dobroj, tehnici. Niti jedno niti drugo nije točno.Kao prvo, božansko spajanje me više podsjeća na ljubav na prvi pogled. Poznaš me, dancerice, znaš da se to nije dogodilo, znaš i zašto. Drugo, sumnjam da sam superioran tehničar.
Postoje cure, neke si i upoznala, koje bi se slatko nasmijalne tvojoj teoriji.
3.
Što smo mi sada?Dvaput po dva ramena za plakanje?Samo dva ramena za plakanje?
Znam, i znaš, ono što nismo. Jer nisam sposoban. Što je najgore, uporan sam u tome da odbijam i odbijam mada znam da ću na onoj strani na kojoj želim ići uvijek nalaziti jednako previsok zid. I nikako ga preskočiti. Danas sam pokušao, i par dana prije. I uvijek previsoko. Jebemti.
4.
Moja draga spasiteljica, eto, dolazi u Zgb živjeti. Sjećam se kako mi je govorila da mi je situacija s njom u gradu poput babysittinga. Hm...Možda sam se stvarno samo tako ponašao, nervozno i nadrkano, ne znam zašto, valjda mi je tolerancija malo propala zadnje vrijeme...Ne znam što će tu biti, mislim znam, ja budem sam i dalje i dalje se nadao istoj onoj plesačici (ne svemirskoj, ne ni plesačici ali eto...) kojoj sam pet godina uporno stajao na nozi i koja me sad više ne želi. Jebiga, sudbina luzera je takva da nikad ne budu sretni. Možda jesam luzer, ali sam barem iskren luzer. I kad se s nekim želim poševiti, kažem to. Kad se zaljubim kažem to. Kad želim biti prijatelj, kažem. A ne fintiram. Ali to žene više ne cijene. Ko nas šiša kad smo idijoti. draga plesačice (prava svemirska), ja i ti još puno kruha moramo pojesti. Pa bar neka bude domaći.

Uskrs je jedan od onih dana kada ništa živo u gradu ne radi. Tada se svi posvete svojim najbližima, jeli, jedu po cijele dane i gledaju filmove na televiziji, a ovaj je put bilo par dobrih. Barem na RTL-u. To je dan kada, dakle, svi katolici ne rade. I to shvaćam. To je dan kada nijedan dućan ne radi. Shvaćam i to. Privatne trgovine uglavnom drže Hrvati, restorane također, pekare ne baš, ali nema veze, nisam niti očekivao da one rade. Jasno mi je da ni meksički restorani ne rade, jer Meksikanci štuju Boga više od svih nas. Imaju vjeru, reklo bi se, u krvi.Barem im je tako nametnuta.
Ali zašto, zašto i zašto, zašto prokleti kineski restorani ne rade? Imaju konobare Hrvate? Samo neki.
Zašto ne radi ni kineska dostava, na čijem se telefonskom broju uvijek javlja simpatično smiješan glas koji ne kuži skoro ništa hrvatskog, ali zna što je "gombao"? To fakat nisam skužio. Nadajući se da će mi jedne simpatične kose oči proslijediti narudžbu drugim simpatičnim kosim očima, koje će s ostatkom tijela sjest na biciklu i zaputit se prema Folki s vrećicom dragocjene kineske hrane, okrenuo sam njihov broj. U subotu ujutro, da se razumijemo. Ništa. Zovem opet, kad opet ništa. Ni Kinezi nisu na raspolaganju kad Hrvati slave...kakva nesposobnost. Lutao sam gradom u potrazi za doručkom, izgladnio od umora i sinoćnjeg pijanstva, začađenih misli, sasvim loše obučen za prohladno jutro.
Prošetao od Folke do McDonaldsa na Krugama i opet ništa. Prošetao drugim putem natrag i našao jedan otvoreni kiosk, na kojem nije bilo ni kikirikija. Pa otišao do benzinskih pumpi blizu savskog mosta i s oduševljenjem vidio otvorena vrata. S manjim sam oduševljenjem platio 40 kuna za dva Montana sendviča i ljut ko pas otišao natrag doma. A bilo je tek 10 ujutro, dva sata nakon što sam se ponadao da neki kurac ovdje i radi.
Pa sam još gladniji i potpuno siromašan gledao TV i razmišljao o smislu života, ljubavi i u takvim mislima čekao bilo kakav film. No kako je sve ovo skupa dosadno, preskočiću nekih, recimo 8 sati.
Tada me zvao frend. Sjajno, rekoh, idemo pit', idemo kupiti dvi tri litre vina i slaviti kao što svi drugi slave. Pa smo kupili vino, sjeli pred tv i laganini, čašu po čašu.
Za sve to vrijeme (od 6 popodne do recimo 8) smo pričali o ženama. Kako mu fale, kako mi fale. Kako mu je u kurcu bez cure, kako mi je u kurcu bez cure. Kako bi on htio neku novu, kako bi ja htio jednu staru i nijednu drugu. Kako žene postoje samo da bi se mi muški mogli osjećati krivima (njegova teorija) i kako je bezveze kad skužiš da nemožeš bez njih, kad skužiš da ti fali toplina golih leđa na grudima, kako ti fali ono smireno disanje dok ona spava kraj tebe, kako fali pokoji ničim izazvani poljubac...Uglavnom, uspio sam zbedirati obojicu. Ali, to nije toliko bitno, koliko činejnica da sam jeo dva prokleta i preskupa Montana sendviča i ko da nisam pojeo ništa.
- Možda se otvorio Mac? To je korporacija, stari, ne jebu oni ni praznik, ni rat.
- Vraga, jutros nisu radili, rekoh, nerado vraćajući sliku praznog McDrivea i jednog mene koji luta sasvim opustjelim gradom.
- Ma stoposto se otvorio popodne, Amerikanci su to, kažem ti.
I ulio mi čovjek nadu. Rekoh, "Ajmo u auto, ajmo do Maca i valjda nam se posreći".
Na putu smo nastavili pričati o ženama i kako smo u kurcu, kako su u kurcu i kako je sve to u kurcu.
Sasvim slučajno, nekih 5 minuta do Maca, pitam ja njega.
- Znaš li da se statistički gledano, frizerke, i općenito žene koje rade "takve" poslove najviše udaju za svoje mušterije? Ono, frizerke, cure iz kladionica, konobarice...
- Vidiš, nisam razmišljao o tome. Stvarno, čini se logika.
- Nisam ni ja razmišljao o toj temi nego sam pričao sa svojom frizerkom koja mi je to kazala, pa nisam imao razloga ne vjerovati.
- Vidiš, stvarno, imam ja frizerku koja je masu dobra i koja se trebala udati prije nekih par mjeseci a nedavno mi je kazala da šutim kad sam je pitao o tome, reče moj frend.
I uglavnom, uđemo u Mc Drive, razmišljajući o ženama koje vole svoje mušterije.
Bez predrasuda, na blagajni nas je čekala vjerovatno sestra tipa iz dokumentarca "Supersize me". Tipičan primjer nezdrave prehrane, reče moj frend dok nismo podigli prozor za narudžbu.
- Oh, dobar dan, opet vi, rekla je cura mom frendu, kojeg je mogla vidjeti kroz pult dok sam ja ipak bio u udaljenijem dijelu auta. - Pa vi mi dolazite tu već tri dana za redom, reče.
- Kako se sjećaš, pa 1000 auta ti dnevno prođe ovdje...kaže moj frend Slatki. (tako ga zovu)
- Pa uvijek se sjećam zgodnog dečka, nadoveže se ona i nasmiješi.
Frend je, čim smo se udaljili, lupio glavom u volan. Do Folke nismo prozborili ni riječi. Ja jesam, ali me nije nešto obadavao. Ja sam jeo čizburgere. Slatkom se samo pilo.